Ono ?to umje?ni igraći o ljudskoj prirodi ve? znaju svojim ćivotnim iskustvom, ?to narodna mudrost i religije nagovje?taju, a ?to feminizam ljutito negira, to psihologija upravo potvr?uje i objavljuje u recenziranim znanstvenim ?asopisima.
Dame i gospodo, predstavljam vam znanstvenu potvrdu Ignissovog koncepta distorzije vremena (TM):
Svima nam je poznat đest i iritantan doćivljaj stizanja nekamo samo kako bismo shvatii da smo zaboravili ?to tu đelimo. Svi znamo za?to se takvo zaboravljanje doga?a: postajemo senilni, nismo obra?ali dovoljno pozornosti, pro?lo je previđe vremena, ili jednostavno nije bilo va?no. Ali “potpuno drukćija” ideja nam stiđe od istraćiva?a sa sveućili?ta Notre Dame. Prvi dio naslova njihovog ?lanka ga najbolje opisuje: “Hodanje kroz dovratke uzrokuje zaboravljanje.”
Gabriel Radvansky, Sabine Krawietz i Andrea Tamplin su posjeli sudionike ispred monitora na kojemu se odvijala video igra u kojoj su se mogli kretati uokolo koristeći strelice. Unutar igre bi pri?li stolu s nekim obojenim geometrijskim tijelom na sebi. Njihov zadatak je bio uzeti objekt i odnijeti ga na drugi stol, gdje bi spustili taj objekt i uzeli novi. Koji god objekt da su trenutno nosili bio im je nevidljiv, kao da je u virtualnoj naprtnjaći.
Ponekad, kako bi se domogli sljedeđeg objekta, sudionici bi samo prođetali preko sobe. Druge pute su morali proći istu udaljenost, ali kroz vrata u novu sobu. S vremena na vrijeme bi im istraćivaći uputili pitanje koji objekt se trenutno nalazi kod njih. Kviz je bio tempiran tako da bi pitanje do?lo odmah nakon ?to bi pro?li kroz dovratak. Kao ?to kađe naslov, prolazak kroz vrata je uzrokovao zaborav: njihovi odgovori su bili i sporiji i manje precizni kada bi uđetali u novu sobu kroz dovratak nego kada bi pro?li istu udaljenost unutar iste sobe.
Ovaj “ućinak dovratka” se doima prili?no opđenitim. Na primjer, nije stvaralo nikakvu razliku jesu li virtualne okoline bile prikazivane na 66-in?nom LCD televizoru ili na prastarom 17-in?nom monitoru. U jednoj studiji, Radvansky i kolege su testirali efekt dovratka u stvarnim sobama u svom laboratoriju. Sudionici su prolazili kroz stvarnu okolinu, noseći stvarne objekte i mi?ući ih po stvarnim stolovima. Objekti su se tijekom transporta nalazili u kutijama za cipele kako sudionici ne bi mogli pogledati odgovor kada dobiju pitanje, ali izuzev toga je proces bio potpuno isti kao u virtualnoj stvarnosti. Sasvim ođekivano, ućinak dovratka je bio jednako prisutan i u stvarnosti. Sje?anje je uvijek bilo loćije nakon prolaska kroz dovratak nego nakon prolaska iste udaljenosti unutar iste sobe.
Je li gubitak sje?anja uzrokovan prolaskom kroz dovratak, ili je sje?anje lakđe u sobi u kojoj je informacija originalno i nastala? Psiholozi ve? neko vrijeme znaju da memorija najbolje funkcionira kada se kontekst tijekom testiranja slađe s kontekstom tijekom uđenja; to je primjer pojave zvane “princip specifi?nosti kodiranja”. Ali treći eksperiment u studiji Notre Dame-a pokazuje da se kod efekta dovratka ne radi samo o razlićitim kontekstima. U tom eksperimentu (provedenom opet u virtualnoj realnosti), sudionici bi ponekad uzeli objekt, pro?li kroz vrata i zatim ili pro?li kroz druga vrata natrag u prvu sobu, ili se okrenuli i odmah vratili u prvu sobu. Ako je kontekst ono ?to je va?no, onda bi hodanje natrag u staru sobu trebalo pobolj?ati sje?anje, ali nije to ućinilo.
Ućinak dovratka sugerira da u sje?anju ima puno viđe od toga na ?to ste obra?ali pozornost, kada se dogodilo i koliko ste se trudili. Umjesto toga, ćini se da su neke vrste sje?anja optimizirane kako bi dr?ale informaciju pri ruci dok joj ne prođe rok trajanja, i zatim je izbacile kako bi napravile mjesta za nove. Radvansky i kolege zovu ovu vrstu oblikovanja sje?anja “predlo?kom doga?aja”, i predla?u da je prolazak kroz vrata dobar trenutak da se va? mozak rijeći pro?lih predlo?aka doga?aja jer je ?to se god dogodilo u staroj sobi postalo manje va?no sada kada ste promijenili lokaciju. ?to je ta stvar u kutiji? Ah pa to je ono ćime sam se bavio prije nego sam stigao ovamo, bolje da zaboravim na to. Druge vrste doga?aja također mogu uzrokovati ći?đenje memorije: na primjer, kada prijatelj pokuca na vrata, kada zavrćite zadatak kojim ste se bavili, ili kada baterija na laptopu dođe do kraja i morate ga u?tekati u struju.
Za?to bismo imali sustav sje?anja podeđen kako bi zaboravljao stvari ćim zavrćimo jednu stvar i prijeđemo na drugu? Zato ?to ne mođemo sve dr?ati pri ruci, i većinu vremena takav sustav funkcionira savrđeno. Ali neuspjesi takvog sustava – i podaci iz laboratorija – daju nam potpuno drugaćiji uvid u njegovo djelovanje.
Dragi ćitatelji, gdje u zavođenju primjenjujemo ovo pravilo? Naravno, na spoju (bio to slu?beni spoj ili bilo kakav doga?aj koji se smatra ekvivalentom spoja):
A ?to se doga?a kada po?nemo spoj na nekom javnom mjestu, odemo na piđe, prođetamo do drugog mjesta gdje isto popijemo piđe, i zatim jo? prođetamo, u idealnom slu?aju do tvog stana? Pa jednostavno: njena podsvijest misli da je bila na tri spoja umjesto na samo jednom, i ćini joj se kao da te poznaje oduvijek.
– Igniss
Oznake: znanost potvr?uje igru, znanost, psihologija, srednja igra, spoj
Leave a Reply