Zubak com d.o.o.

Tag: znanost potvr?uje igru

  • Znanost potvr?uje igru 4: Distorzija vremena


    Ono ?to umje?ni igraći o ljudskoj prirodi ve? znaju svojim ćivotnim iskustvom, ?to narodna mudrost i religije nagovje?taju, a ?to feminizam ljutito negira, to psihologija upravo potvr?uje i objavljuje u recenziranim znanstvenim ?asopisima.

    Dame i gospodo, predstavljam vam znanstvenu potvrdu Ignissovog koncepta distorzije vremena (TM):

    Zamislite situaciju koja nam je svima dobro poznata: sjedite za stolom u uredu ili doma. Kopajući po nekim papirima, usput naiđete na prljavu ?alicu iz koje ste pili kavu prije toliko vremena da bi se njena starost mogla datirati ugljikom. Bolje da je operete. Uzmete ?alicu, izađete kroz vrata iz svog ureda i uputite se u kuhinju. Ali dok ste stigli u kuhinju, zaboravili ste za?to ste uopđe ustali i vratite se u svoj ured s osje?ajem zbunjenosti – sve dok opet ne pogledate dolje i ugledate ?alicu.

    Svima nam je poznat đest i iritantan doćivljaj stizanja nekamo samo kako bismo shvatii da smo zaboravili ?to tu đelimo. Svi znamo za?to se takvo zaboravljanje doga?a: postajemo senilni, nismo obra?ali dovoljno pozornosti, pro?lo je previđe vremena, ili jednostavno nije bilo va?no. Ali “potpuno drukćija” ideja nam stiđe od istraćiva?a sa sveućili?ta Notre Dame. Prvi dio naslova njihovog ?lanka ga najbolje opisuje: “Hodanje kroz dovratke uzrokuje zaboravljanje.”

    Gabriel Radvansky, Sabine Krawietz i Andrea Tamplin su posjeli sudionike ispred monitora na kojemu se odvijala video igra u kojoj su se mogli kretati uokolo koristeći strelice. Unutar igre bi pri?li stolu s nekim obojenim geometrijskim tijelom na sebi. Njihov zadatak je bio uzeti objekt i odnijeti ga na drugi stol, gdje bi spustili taj objekt i uzeli novi. Koji god objekt da su trenutno nosili bio im je nevidljiv, kao da je u virtualnoj naprtnjaći.

    Ponekad, kako bi se domogli sljedeđeg objekta, sudionici bi samo prođetali preko sobe. Druge pute su morali proći istu udaljenost, ali kroz vrata u novu sobu. S vremena na vrijeme bi im istraćivaći uputili pitanje koji objekt se trenutno nalazi kod njih. Kviz je bio tempiran tako da bi pitanje do?lo odmah nakon ?to bi pro?li kroz dovratak. Kao ?to kađe naslov, prolazak kroz vrata je uzrokovao zaborav: njihovi odgovori su bili i sporiji i manje precizni kada bi uđetali u novu sobu kroz dovratak nego kada bi pro?li istu udaljenost unutar iste sobe.

    Ovaj “ućinak dovratka” se doima prili?no opđenitim. Na primjer, nije stvaralo nikakvu razliku jesu li virtualne okoline bile prikazivane na 66-in?nom LCD televizoru ili na prastarom 17-in?nom monitoru. U jednoj studiji, Radvansky i kolege su testirali efekt dovratka u stvarnim sobama u svom laboratoriju. Sudionici su prolazili kroz stvarnu okolinu, noseći stvarne objekte i mi?ući ih po stvarnim stolovima. Objekti su se tijekom transporta nalazili u kutijama za cipele kako sudionici ne bi mogli pogledati odgovor kada dobiju pitanje, ali izuzev toga je proces bio potpuno isti kao u virtualnoj stvarnosti. Sasvim ođekivano, ućinak dovratka je bio jednako prisutan i u stvarnosti. Sje?anje je uvijek bilo loćije nakon prolaska kroz dovratak nego nakon prolaska iste udaljenosti unutar iste sobe.

    Je li gubitak sje?anja uzrokovan prolaskom kroz dovratak, ili je sje?anje lakđe u sobi u kojoj je informacija originalno i nastala? Psiholozi ve? neko vrijeme znaju da memorija najbolje funkcionira kada se kontekst tijekom testiranja slađe s kontekstom tijekom uđenja; to je primjer pojave zvane “princip specifi?nosti kodiranja”. Ali treći eksperiment u studiji Notre Dame-a pokazuje da se kod efekta dovratka ne radi samo o razlićitim kontekstima. U tom eksperimentu (provedenom opet u virtualnoj realnosti), sudionici bi ponekad uzeli objekt, pro?li kroz vrata i zatim ili pro?li kroz druga vrata natrag u prvu sobu, ili se okrenuli i odmah vratili u prvu sobu. Ako je kontekst ono ?to je va?no, onda bi hodanje natrag u staru sobu trebalo pobolj?ati sje?anje, ali nije to ućinilo.

    Ućinak dovratka sugerira da u sje?anju ima puno viđe od toga na ?to ste obra?ali pozornost, kada se dogodilo i koliko ste se trudili. Umjesto toga, ćini se da su neke vrste sje?anja optimizirane kako bi dr?ale informaciju pri ruci dok joj ne prođe rok trajanja, i zatim je izbacile kako bi napravile mjesta za nove. Radvansky i kolege zovu ovu vrstu oblikovanja sje?anja “predlo?kom doga?aja”, i predla?u da je prolazak kroz vrata dobar trenutak da se va? mozak rijeći pro?lih predlo?aka doga?aja jer je ?to se god dogodilo u staroj sobi postalo manje va?no sada kada ste promijenili lokaciju. ?to je ta stvar u kutiji? Ah pa to je ono ćime sam se bavio prije nego sam stigao ovamo, bolje da zaboravim na to. Druge vrste doga?aja također mogu uzrokovati ći?đenje memorije: na primjer, kada prijatelj pokuca na vrata, kada zavrćite zadatak kojim ste se bavili, ili kada baterija na laptopu dođe do kraja i morate ga u?tekati u struju.

    Za?to bismo imali sustav sje?anja podeđen kako bi zaboravljao stvari ćim zavrćimo jednu stvar i prijeđemo na drugu? Zato ?to ne mođemo sve dr?ati pri ruci, i većinu vremena takav sustav funkcionira savrđeno. Ali neuspjesi takvog sustava – i podaci iz laboratorija – daju nam potpuno drugaćiji uvid u njegovo djelovanje.

    Dragi ćitatelji, gdje u zavođenju primjenjujemo ovo pravilo? Naravno, na spoju (bio to slu?beni spoj ili bilo kakav doga?aj koji se smatra ekvivalentom spoja):

    A ?to se doga?a kada po?nemo spoj na nekom javnom mjestu, odemo na piđe, prođetamo do drugog mjesta gdje isto popijemo piđe, i zatim jo? prođetamo, u idealnom slu?aju do tvog stana? Pa jednostavno: njena podsvijest misli da je bila na tri spoja umjesto na samo jednom, i ćini joj se kao da te poznaje oduvijek.

    Osje?a li se ona kao da te poznaje 3 sata ili 3 dana ima zna?ajan utjecaj na to hođete li se na kraju tih 3 sata rastati s “hajde da budemo samo prijatelji” ili prvim poljupcem [ili nećim jo? boljim od toga].
    – Igniss

    Oznake: znanost potvr?uje igru, znanost, psihologija, srednja igra, spoj

  • Stvarno? “Mođe? se zaljubiti u bilo koga ako napravi? ovo”


    Je li moguđe ubrzati ili umjetnim putem provesti proces zaljubljivanja?

    U ovom eseju serije “Moderna ljubav”, Mandy Len Catron se poziva na studiju psihologa Arthura Arona (i drugih) koja istra?uje je li moguđe ubrzati proces zaljubljivanja tako ?to đe si dvoje stranaca postavljati određena osobna pitanja. Misao vodilja je da ranjivost, otkrivanje i me?usobno dijeljenje emocija poti?u osje?aj bliskosti.

    ?lanak je napisan sa stajali?ta đene koja bi se htjela zaljubiti u nekoga za koga ne osje?a ne?to posebno ali je ocijenila da bi bilo krasno zblićiti se s njim, ?to je pohvalno ali se u praksi ne doga?a gotovo nikada (većina đena apsolutno odbija imati posla s bilo kime kod koga ne osje?aju prisutnost “onog neđega”, ma koliko god on objektivno bio “dobar”).

    Unato? toj nesretnoj sudbini koja ga ćini neupotrebljivim u obliku u kojemu je napisan (nitko normalan ne posjeda potencijalnog partnera nasuprot sebe i ređeta ga pitanjima kao da su na intervjuu; klju?no je da se stvar “jednostavno dogodi”), ?lanak nije nimalo lo?. Kada ih se izvadi iz krutog psiholo?kog/laboratorijskog okvira, njegove teze su sasvim ispravne – razgovor i ma?tanje o progresivno sve osobnijim stvarima uistinu zbli?aca ljude i potiđe osje?aj zaljubljenosti izme?u njih. Ako mođe? đenu navesti u takvo pona?anje, proces zavođenja đe drasti?no napredovati i imat đe? vrlo dobre skupine uspje?no zakljućiti stvar. Potencijalnim temama i naćinima njihovog uvođenja u razgovor sam u knjizi “Umijeđe igre” posvetio ?ak petnaest stranica.

    Dakle, to ?to je ?lanak promaćio demografsku skupinu ga ne ćini loćim; za tebe kao potencijalnog ili perspektivnog igra?a on ćini vrlo pou?no ?tivo. Preporu?am ti proćitati ga u cijelosti, no za svrhu ovog posta sam od 36 pitanja izdvojio 10 koja su se posebno istakla svojom istodobnom i ućinkovito??u i lako?om uvođenja u opu?ten razgovor kakav vi?amo na spoju.

    1. Kada bi bilo koga na svijetu mogla pozvati na veđeru, koja bi to osoba bila?

    2. đeli? li biti slavna, i po đemu?

    3. Kako bi za tebe izgledao savrđen dan?

    4. Zbog đega u ćivotu osje?a? najviđe zahvalnosti?

    5. Kada bi se sutra probudila s nekom osobinom ili sposobno??u, ?to bi to bilo?

    6. Koja je naj?udnija stvar koju si ikada sanjala?

    7. Postoji li ne?to ?to odavno sanja? da đe? napraviti? Za?to nisi do sada?

    8. Koje je tvoje najveđe postignuđe u ćivotu?

    9. Koje ti je najdrađe sje?anje?

    10. Dovrći ređenicu: “Htjela bih imati nekoga s kime mogu dijeliti…”

    11. BONUS manevar: Zurite jedno u drugo 4 minute.

    Na prvi pogled u?asno creepy, ovo je zapravo vrlo ućinkovita stvar. Zar nisi nikada u vrti?u ili ?koli igrao igru tko đe prije trepnuti? Zurenje ne mora biti ukođeno i creepy; mođe biti i opu?teno, zabavno i puno me?usobne kemije. Ovo je jedan od mojih omiljenih manevara.

    Kao i kod prepakiravanja, uvijek zapamti da su linije izme?u “slatkog” i “creepy” i “opu?tenog” i “neprirodnog” tanke i prozirne. Kako bude? postajao sve napredniji u beskona?noj vje?tini igre, to đe? ih bolje znati razlikovati i primjenjivati u svoju korist.

    Imaj na umu da ta vje?tina neđe doći preko noći i dok je ne izbrući? đe? napraviti mnogo pogre?aka. No, kao ?to uvijek nagla?avam, to je samo jo? jedan razlog za?to svoj put treba? shva?ati kao dobru zabavu, a ne ne?to zastra?ujuđe ili iscrpljujuđe.

    Oznake: srednja igra, spoj, umijeđe slu?anja, ljubav, znanost, psihologija, znanost potvr?uje igru