ćivotni vijek feministica najlakđe je usporediti sa cvr?cima. Zamislite da je lijep ljetni dan. Sunce sija, puđe lagani vjetri? uz rijeku ili more (ovisno o vaćim preferencijama) i zrak je ispunjen njihovom pjesmom. Vlada obilje i radost. U tim uvjetima, cvr?ak je u svom prirodnom elementu. No kako dolazi jesen i spu?taju se temperature, cvr?ak pomalo postaje tići. Proizvodi svoj poznati zvuk ne?to sporije, i po noći ?ak i potpuno utihne. Na sun?an dan ili kada osje?a da je blizu nekakva prilika, u stanju je napregnuti se i nakratko opet doći do vrhunca svoje pjesme, no samo nakratko. Na kraju dolazi zima i cvr?ak nestaje, ostavljajući svoje plodove za sljede?u generaciju, kako bi se ona mogla probuditi kada vrijeme opet zatopli.
Liz Jones
Usamljenost.
U mom umu, vidjevći umor urezan na lica roditelja koji sa svojim rasplodom đekaju pored trake za prtljagu, ona je uistinu superiorna prisilnom blagdanskom druđenju s obitelji koje se đesto pretvori u sva?u.
Ali Boći? je drukćiji. Nema bijega ili ignoriranja toga. Ve? mjesecima se ruga nama koji nemamo djecu, partnere ili prijatelje bliske i prijatelje dovoljno lojalne da pobjegnu iz zagrljaja svojih obitelji kako bi bili s nama. “Koliko je tebi godina, 12?” siknula sam na svoju najbolju prijateljicu Karen kada mi je rekla da đe ‘provesti veliki dan s mamom i tatom’.
Gdje god se ogleda?, sve te podsje?a na to da si parijah, da nisi uspjela na ćivotnom testu sređe.
Mu?karcima nekako jo? stoji starost bez djece, no na đenama je to uvijek kao trn u oku. Kako uz veliku mo? dolazi i velika odgovornost, đena koja nije stvorila nikakvu obitelj ima neizbje?an podsjetnik da je promaćila svoj glavni potencijal, ono zbog đega su joj dani svi darovi i privilegije koje đene ućivaju.
Ovo je doba godine kada se svi propitkujemo, tim viđe ako nam je to kraj jo? jednog desetlje?a. Prije deset godina, na Boći? 1999., bila sam sama i ćivjela u maloj kući u Londonu s dvije ma?ke. Bilo mi je 40 godina i nisam nikada bila voljena, a kamoli udana. A u nađem modernom dru?tvu, ni?ta ne ozna?ava propast i izaziva smijeh viđe nego to.
Na novogodi?nju veđer 1999., najdru?tvenije godine koju sam imala, mu?karac s kojim sam se trebala naći se ispri?ao da ne mođe. Dosegla sam dno. “?to ne valja sa mnom?” pitala sam se. Ali i poslije desetlje?a u kojemu sam uspjela ćivjeti s mu?karcem sedam godina, udala se i dobila pone?to prtljage (iako ne djece), i dalje ?u ovog Boći?a biti osamljena i hladna.
Moji poku?aji normalnosti bili su osuđeni na propast. Poku?ala sam, propala i preselila se na selo, gdje sam mislila da đe postojati nekakva zajednica, gdje se susjedi poznaju i druđe. No bila sam u krivu: ispalo je da mogu proći tjedni i tjedni bez da progovorim i rije? s ikim.
Napisala sam svoje tri đestitke: mojoj mami, koja ćivi 300 km daleko i pati od demencije; Johnu (po?taru); i smetlarima, zabavnom trojcu koji đesto ne posjeti moje dvori?te jer imam toliko malo sme?a.
Obavila sam moju boći?nu kupnju. Biti okruđena majkama s popisima duljim od njihovih ruku ućinilo me jo? usamljenijom nego ikada prije. Bila sam jedina osoba s ko?arom umjesto kolica. U njoj sam imala jednu bocu ?ampanjca, đest glavica mlade salate, dva krumpira, jedan luk i ne?to malo jabuka i badema. Malo sam plakala dok sam ih stavljala u ko?aru, znajući da nikada ne?u uspjeti smrviti oklope badema bez pomoći mog bivđeg mu?a.
Svi?a mi se dio u kojemu popisuje sve svoje pogre?ke i priznaje da joj je lođe zbog njih. Za takvu Liz mogu imati tra?ak simpatije i malo ?aliti ?to nije uspjela naći nekoga. ?ak mi ni ćinjenica da je odlućila ne?to poduzeti tek s 40 godina nije toliko smije?na kada se postavi tako molećivo. Vjerojatno je i slavni otac iz Novog zavjeta osje?ao istu vrstu simpatije prema pokornosti svoga sina razmetnoga. No ipak:
Tjećim se da su takve scene većinom la?. Dvadeset-ne?to-godi?njaci bi se mo?da vratili doma kako bi spavali u krevetu iz djetinjstva, ali vjerojatno bi radije i dalje putovali ili se seksali. Do?li su doma jer im je ponestalo novaca ili pa?nje. Isto tako, kada bi se tata pojavio na Badnjak, vjerojatno bi ga đekala nabruđena đena spremna za riganje ljutnje (“Za?to kasni??” “Tko đe spremiti svu ovu hranu?” “Za?to ne mođe? ni potpisati posvete na darovima?”).
Iako dokazi u ovo doba godine govore drukćije, biti sam je normalnije nego ?to mislimo. Zbog izbora ili slu?ajnosti, viđe đena nego ikada ćivi samo: broj se udvostrućio u posljednjih 30 godina. Zvana “slobodna đena” u koricama ?asopisa i novina, to je vrsta đene koja je aktivno odbacila ideju da nam je suđeno odgajati, biti supruge, majke i njegovateljice.
I iako bih se i dalje jasno svrstala u ovaj kamp, jer sam uvijek stavljala svoju karijeru i sebi?nost ispred svega drugoga, i dalje postoje neke stvari od kojih dobivam knedlu u grlu, poput Jamesa Stewarta koji grli svoju djecu pored boći?nog drvca u spotu za “A Wondeful Life”. Ali kađem si da bi u stvarnom ćivotu djeca bila u svaći, Jimmy Stewart bi vjerojatno spavao sa svojom tajnicom, a Donna Reed bi imala ovisnost o internet kockanju.
Također je va?no sjetiti se da đemo sve biti same u nekom periodu naćih ćivota pogotovo ako smo đene – jednostavno zato ?to ćivimo dulje od mu?karaca. Moja majka je imala mu?a koji ju je volio i sedmero djece, ali moj otac je umro prije deset godina i sva su djeca napustila dom, zasnovavći vlastite obitelji koje su im bile va?nije. Znam da joj nedostaje izrada pita i dru?tvene igre kasno u no?, ali sigurno joj ne nedostaju tro?ak, nered i beskona?ni poslovi, svađe i neslaganja.
Liz Jones je pro?drla vlastita racionalizacija, sve kako se ne bi morala suoćiti sa svojim jadom; umjesto toga, idealno rjeđenje za nju je povući svih u isti ponor. To je ono ?to je ćini ne samo vrijednom ?aljenja, ve? i degutantnom do te mjere da ?u ovdje vrlo rado likovati nad njenim udesom. Druđenje s obitelji i zahvalnost svih njenih ?lanova za to ?to si se brinuo za njih… nije vrijedno tro?ka? Stvarno?
Ekvivalent gađenja koje osje?am prema ovakvom razmi?ljanju je, ne znam, crkvena osuda ljudi koji poćine samoubojstvo. Samo je ovo jo? gore. Većina samoubojica priznaje da negdje postoji sre?a, samo da je se oni ne mogu domoći. Ne negiraju njeno postojanje, samo ne vide nadu da đe ikada imati i?ta od nje. No Liz Jones apsolutno negira da postoji sre?a. Izabrala je bezdan koji ne mođe dobro zavrćiti i uvjerila se da izvan njega ni?ta ne postoji, ?ak ni ?ansa za ne?to dobro.
Uz to je ovo đena koja je deset godina u novinama pisala kolumnu zaraznog naslova “Za?to bi se trebala rastati od njega”, kao i sijaset retardiranih rasprava o “staklenom stropu”, “kulturi silovanja”, “patrijarhiji” i ostalim imaginarnim neprijateljima feminizma. Broj obitelji i ljudskih sudbina koji je pomogla razoriti time mjeri se u tisu?ama.
Feministice ne postaju takvima zbog ru?nođe koju donosi starost – iako, da su bile lijepe, u pravilu se nikada ne bi ni bile u?lanile u taj pokret – ve? zbog karaktera i ćivotnih izbora. Liz i sama prisiljava svog hr?ka na posljednji trk pred svoju smrt, te nenamjerno opisuje tu kriti?nu razliku:
Otkada je seoski ideal hraniti ćivotinje? Seoski ideal je velika obitelj pod krovom ugrijanim pucketanjem vatre u kaminu, i domaći pr?ut i salata bez pesticida koju dijelimo s bli?njima s kojima smo ne?to sagradili. Ako je hranjenje ćivotinja seoski ideal, onda je svaki ?ovjek u gradu koji ima ku?nog ljubimca zapravo seljak. Njena definicija je tu?na lakrdija i izvrtanje tradicionalnog seoskog ćivota. ?ak i u umirućim selima, većina starih đena zapravo ima nekog drugog posla nego hraniti ćivotinje.
Problem nije u tome ?to je ona osamljena, stara, veganska đena bez djece. Problem je u tome ?to ima naprasan i depresivan karakter koji ćini vrijeme provedeno s njom ugodnim poput sudjelovanja na otrovnoj sudskoj raspravi. Mogao bih se okladiti da je ona tip đene koji ne mođe jednostavno reći “ja jedem samo biljne proizvode”, ve? se mora za obiteljskim stolom upu?tati u tirade o tome kako drugi “zlostavljaju ćivotinje”, kako je “potrebno srućiti zlu patrijarhiju” i kako je trći?te rada “heteronormativno” i povezano s “kulturom silovanja”. I onda se jo? ?udi za?to nitko ne đeli tr?ati za njenim dru?tvom.
I koliko god bila usamljena, samo đe pomisao, sigurna sam, razveseliti mnoge đene koje o?ajni?ki poku?avaju napraviti sve za svoje obitelji koje im ostaju trajno nezahvalne.
Ti si otrovna, dosadna, arogantna i depresivna, i sada misli? da đe? svojim primjerom razveseliti nekoga?
J**i se, Liz Jones.
Oznake: feminizam, feministice, usidjelice, priđe sa seksualnog trći?ta